Wangari Maathai i borba za ljudska prava i okoliš

Kad svađa traje dugo, lako se može činiti da će trajati zauvijek. To je ono što možemo reći o beskrajnoj borbi za naša ljudska prava i okoliš. 

Ova dva rata izgledaju kao da nikada neće završiti i da se svi mi koji samo želimo imati zdrav i prosperitetan svijet za život osjećamo kao da smo manjina koja nikako ne može pobijediti. 

Ali s vremena na vrijeme dođe veliki vođa misli i većina nas može s užitkom reći: "Vidite, još ima nade."

To je nešto što možemo reći o Wangari Maathai, velikom kenijskom aktivistu za okoliš i ljudska prava.

Uspjeh Wangari Maathai

Za one koji je ne poznaju, najbolje je započeti s nedvojbeno najvećim postignućem Maathai – Nobelova nagrada za mir.

Njezin život bio je duga borba za bolju budućnost čovječanstva, no Nobelov odbor konačno joj je 2004. godine, kada je imala 64 godine, odao priznanje koje je uistinu zaslužila.

Maathai je dobila najveću nagradu za "svoj doprinos održivom razvoju, demokraciji i miru", i tada je postala prva Afrikanka koja je primila Nobelovu nagradu za mir. To je prikladno jer je jedna od njezinih najvećih bitaka bila njezina borba za prava žena.

Život ove velike borkinje započeo je u ruralnoj Keniji, a znatan dio djetinjstva provela je u blizini prirode, što je nedvojbeno imalo značajnu ulogu u njezinoj kasnijoj borbi – onoj, a kasnije i njezinoj vjeri. Maathai je visoko obrazovanje stekla u Americi, gdje je postala prva žena iz Istočne Afrike koja je stekla doktorat iz veterinarske anatomije. 

Njezine bitke za ljudska prava bile su pobjedničke od samog početka. Njezina već velika postignuća omogućila su joj da se bori za prava žena na Sveučilištu u Nairobiju gdje je radila. Uništavanje kenijskog okoliša jako ju je zabrinulo, zbog čega je Maathai stvorila zakladu za sadnju drveća. 

Zaklada se pretvorila u Pokret Zeleni pojas koja danas nastavlja svoju borbu čak i nakon Maathaijeve smrti. 

Maathai je predsjedala Nacionalnim vijećem žena Kenije, grupom koja se pridružuje čitavom nizu ženskih grupa. Međutim, njihovu borbu nije ograničila samo na prava žena; također su se usredotočili na mnoga ekološka pitanja. Kao što je Maathai sama rekla: “Zapravo ne znam zašto mi je toliko stalo. Jednostavno imam nešto u sebi što mi govori da postoji problem i da moram nešto učiniti u vezi s tim. Mislim da je to ono što bih nazvao Bogom u sebi. Svi mi imamo Boga u sebi, a taj Bog je duh koji ujedinjuje sav život, sve što postoji na ovoj planeti.”

I stalo je. Maathaijeva borba se intenzivirala 1990-ih tijekom kenijskih prodemokratskih prosvjeda. Prosvjedi su bili relativno uspješni, ali je ipak uspjela dobiti mjesto pomoćnice ministra okoliša i prirodnih resursa gdje je mogla nastaviti borbu.

Ona se nije prestala boriti sve do svoje smrti 2011., a ne bi trebao ni bilo tko od nas jer samo tako možemo pobijediti. 

Nijedan tekst ne može je opravdati osim njezinog vlastitog, zbog čega vam savjetujemo da pročitate njezinu sinkroniziranu autobiografiju Unbowed: Memoari, ako želite saznati više o njoj i ako želite dobiti inspiraciju. 

Inspiracija bi i vas trebala potaknuti da nešto učinite, a to svakako možete ako nam se pridružite sljedeći put Svjetski festival sreće. Stvorimo bolji svijet zajedno!