Kako ući u stanje 'blage fascinacije' i konačnog iscjeljenja

Kada se približimo prirodi - bilo da je riječ o netaknutoj divljini ili stablu u dvorištu - činimo uslugu svom preopterećenom mozgu. – David Strayer

Naši su umovi postali zaposleniji nego ikad prije. Stalno smo bombardirani činjenicama i pseudočinjenicama, glasinama i vijestima. Moderni svijet u kojem živimo tjera nas da stalno budemo uključeni, što može biti prilično štetno za naše zdravlje. Često se osjećamo preopterećeno, zbunjeno i umorno.

Vjerojatno znate o čemu govorim – o tom osjećaju vate u glavi. Neka vrsta moždane magle koja čak i najjednostavnije aktivnosti čini teškima za obavljanje. Danas smo više umorni, zaboravni i zaokupljeni bespotrebnim brigama oko istih starih problema bez odmora. No, sposobnost koncentracije našeg uma je ograničena, a pretjerivanje neizbježno rezultira fizičkim i mentalnim (pažnjom) umorom.

Pažnja Umor

Napravimo mali eksperiment: uzmite svjetiljku i usmjerite je prema zidu. Ako hodate prema njemu držeći svjetiljku, svjetlo će se skupiti. Što se više približavate, to će svjetlosni snop biti koncentriraniji. Kad dođete na centimetar od zida, snop svjetlosti postat će uski, svijetli krug.

Naša je pažnja vrlo slična ovom svjetlosnom snopu. Možemo ga ili intenzivno fokusirati na nešto ili ga opustiti, dopuštajući mu da se rasprši. Prema jednom istraživanju različitih vrsta pažnje, utvrđeno je da neke vrste pažnje mogu zamoriti naš mozak i pridonijeti porastu stresa, tjeskobe i drugih zdravstvenih problema. S druge strane, aktivnosti koje omekšavaju i proširuju našu pozornost mogu oživjeti naš mozak i promicati kognitivno i psihološko blagostanje.

Kad god usmjerimo pažnju na nešto, to zahtijeva napor. Štoviše, potreban je napor kada se bavimo smetnjama ili dosadnom temom. Kao što navodi spomenuto istraživanje, naša se pozornost može istrošiti, a kada se to dogodi, puno toga može poći po zlu. Na primjer, opada nam sposobnost koncentracije, kao i snaga volje i sposobnost donošenja odluka. Umor od pažnje također može uzrokovati stres i izgaranje.

Užurbano urbano okruženje u kojem živimo, multitasking, glasna buka, smetnje i loš san također potiču zamor pažnje. Nasuprot tome, neke aktivnosti mogu oživjeti naš mozak na način da podupire usmjerenu pažnju, a jedna od najučinkovitijih među njima je boravak u prirodi.

Mekana fascinacija

Prema jednoj studiji, ono što prirodno okruženje čini tako regenerativnim je kombinacija laganog privlačenja nevoljne pažnje i istovremenog ograničavanja potrebe za usmjerenom pažnjom. Čini se da je priroda pogodila tu slatku točku. Ovo se stanje naziva mekom fascinacijom.

Lagana fascinacija može se definirati kao pozornost koju drži manje aktivna ili poticajna aktivnost koja pruža priliku za razmišljanje i introspekciju. Meka fascinacija uključuje promišljanje i dopušta stvaranje smisla, za razliku od tvrde fascinacije koja je usmjerena na zadatke, zabavu i smanjenje dosade.

Ideja koja stoji iza meke fascinacije je da naši umovi zahtijevaju trenutke zastoja kada je naša pažnja blago fokusirana (na primjer, tijekom meditacije ili provođenja vremena na otvorenom), a ne intenzivno fokusirana dok crpimo mentalnu energiju, kao što je naporan rad na ispunjavanju roka ili energično vježbanje . 

Kada prakticiramo nježnu fascinaciju u prirodi, dopuštamo si da zastanemo, a provodeći vrijeme u takvom regenerativnom okruženju, nesvjesno pozivamo nove ideje, prilike, rješenja, iscjeljenja i usklađivanje s nečim mnogo većim od nas.

Pozivamo stvari da dođu k nama umjesto da ih s naporom jurimo. To je stanje dobrote, suosjećanja i mudrosti, koje daleko nadilazi razumnu inteligenciju stanja intenzivne usredotočenosti. Iako nam tvrda fascinacija može donijeti učinkovitost, meka fascinacija nam donosi učinkovitost, pomažući nam da postignemo željeni ishod bez trošenja vremena, energije ili resursa. Ovo stanje je više intuitivno i usklađeno s našim srcem i dušom. 

Doživjeti stanje pažnje bez napora može se dogoditi na više načina – hodajući šumom, pješačeći stazom, sjedeći u parku ili pored potoka gledajući vodu koja se prelijeva i prevrće po kamenju. Iskustvo boravka samo u prirodi transformativno je i može dovesti do podizanja našeg emocionalnog stanja i vraćanja mentalne ravnoteže. 

Restorativna moć prirodnog okoliša nije nešto što je nedavno otkriveno. Iako je to možda nešto novo za znanstvenike, filozofi, pisci i pjesnici o tome znaju već duže vrijeme. Frank Lloyd Wright je slavno rekao: 'Proučavajte prirodu, volite prirodu, ostanite blizu prirode. Nikada te neće iznevjeriti.' Maxime Lagace je rekao: 'Otkrivajući prirodu, otkrivate sebe.' ukazujući na sposobnost prirode da nas natjera da se ponovno usredotočimo na sebe. Henry David Thoreau je napisao: 'Mislim da ne mogu sačuvati svoje zdravlje i duh ako ne provedem barem četiri sata dnevno šetajući šumom i preko brda i polja, potpuno slobodan od svih svjetovnih obaveza.' Sigurno su bili na tragu nečega.

U današnje vrijeme toliko nas vanjskih utjecaja drži u zatvorenom prostoru, daleko od terapeutskih moći prirode. Bijeg od modernog svijeta i svakodnevnih pritisaka za uživanje u prirodi, makar samo na nekoliko minuta, ključan je za naše fizičko i mentalno zdravlje i može nam dati prijeko potreban poticaj da se pojavimo u svakodnevnom životu. Stoga obujte cipele i izađite van kako biste se uzemljili, ponovno kalibrirali i emocionalno resetirali. Drugim riječima, odgovorite na poziv prirode i uživajte!

Vratite se na 1. dio serije o ljekovitoj moći prirode